nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
ponedjeljak, siječanj 15, 2007
Danas se navršava petnaest godina otkako nam je Evropa priznala državu. Sjećam se tog dana kao da je bilo danas (babo Atif s ovom pričom nema baš puno veze): poslije trećeg sata, umjesto na marendu profesori su nas poslali na glavni gradski trg gdje su se, u podnožju spomenika još jednom zaslužnom Hrvatu, vijorile velika hrvatska i još veća njemačka zastava. Bila je i gomila oduševljenog svijeta, mnogo njih i u maskirnim odorama (ratno je vrijeme bilo, djeco) jer iako je grad u kojem se ovo događalo bio dosta daleko od prve crte ratišta, svi su se zdušno odazvali pozivu domovine. Ne sjećam se baš sa sigurnošću, ali čini mi se da je bilo još i nekakve govorancije od strane lokalnih političara. Nikad nismo voljeli političke prazne fraze i nije nas tada baš puno bilo briga za dosadnog tipa u sivom odjelu s kravatom i šahovnicom na reveru, više smo gledali kako ćemo ukrast što više boca šampanjca koje je u slavu priznanja donirao neki poduzetnik, a koje su bile poslagane po kamenoj ogradi uokolo cijelog trga. I dok smo u jednoj pokrajnoj kali pili onaj šampanjac dostojanstveno trpeći mjehuriće u slavu priznanja domovine, nismo ni slutili kakvom smo povjesnom događaju bili svjedoci.
I kad sad pogledam unazad, zapitam se je li se šta promjenilo? Nek me razapnu, jebe mi se, reć ću da i nije puno: država se doduše zove drugačije (i imamo je, kažu), onaj isti političar govori iste prazne fraze samo što ovaj put nosi skupa Hugo Boss odjela, a kravata mu se zove Croata, onaj poduzetnik-donator danas bi mogao donirati i još više u slavu priznanja (njemu se, također, isplatilo ulaganje), onaj isti narod i danas često na istome trgu slavi kojekakve kolektivne pizdarije, nekih ondašnih ljudi u maskirnim uniformama više nema s nama... Na osobnom planu mi se dogodilo dosta dobrih i nekoliko loših stvari, ali one bi se dogodile i da Evropa tog dana nije priznala Hrvatsku i vjerujem da bih danas živio istim životom i bez priznanja. Ono što je komunistička Jugoslavija mojoj obitelji oduzela, demokratska Hrvatska nije vratila, pa u tome smislu napredak ne vidim. Ovo što ovdje mogu balit sve šta ova ćelava glava misli to ne smatram tekovinom priznanja nego informatičke revolucije, jer zaboga, balit na internetu može i neki Albanac, EuroBugar ili EuroRumunj, pa čak i Azerbejdžanac, Feničanin i Sumeranin.
Mogu otići vani i slobodno vikati da sam Hrvat, pjevat Ustani Bane i Vilo Velebita i nitko me neće dirat. Doduše ako to napravim po mrkloj noći i probudim nekoga mogao bih zaradit prekršajnu prijavu za remećenje javnog reda i mira, ali bože moj, to su tekovine demokracije, zar ne? Ljudi još uvijek teško rade da bi preživjeli od prvog do prvog jer se od nacije i priznanja baš i ne živi. Dobri ljudi su ginuli za ideale, ali mi se čini da su ti ideali umrli s njima. Recite mi, šta se to promjenilo?
nesvrstani @ 09:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare