nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
ponedjeljak, rujan 11, 2006
Danas su televizije i domaće i strane svoje udarne informativne emisije posvetile, dakako, petoj obljetnici napada na Svjetski trgovački centar i Pentagon. Američki mediji prepuni su onoga kičastoga i slatkastoga domoljublja, prožetoga slobodarskim i herojskim osjećajima herojske američke nacije. Uz sav pijetet prema onima koji su nevini stradali (a uvik sam bija kontra onih koji pucaju, a za one u koje se puca) moran reć da mi je toga američkoga domoljublja koje nam nameću, malo priko glave, da ne kažen kakvu drugu definiciju toga osjećaja di se spominju neke puno sočnije riči poput «pun» i «kurac». Danas se sve više ljudi okreću protiv toga američkoga bahatog imperijalizma koji drugima nameću svoj pogled na slobodu. A da su samo malo pametnije odigrali, Amerikanci su uz sebe mogli imati cijelu jednu generaciju odraslu u vrijeme kada se rušio socijalistički imperij na istoku. Nažalost, on je na ovim našim prostorima umjesto u prašinu pljusnuo u krvavu kloaku, no to je opet neka druga priča.
Američki barjaci vijorili su tada po cijelom tom (oslobođenom?) prostoru kao znak slobode i to ne na nekim sablasnim vojnim postrojenjima i bazama, već su «stars and stripes» vijorili i kamionđije na svojim cestovnim krstaricama, navijači na stadionima, mavalo se s njom i na koncertima i na svadbama. Draže nam je tada bilo američko govno nego domaća pita.
I onda smo upoznali draži i «draži» kapitalizma i zanos se negdje izgubio. Jesmo li probali američku pitu i vidili da je ona u stvari govno ili smo napokon počeli cjeniti ono što imamo, a ne maštati kako je Amerika negdje drugdje?
Osobno se nikad nisam previše zanosio Amerikom i Amerikancima: filmske nezavisnjake sam oduvijek više cijenio nego službeni Hollywood (doduše volio sam Rockyja i Ramba, Terminatora i Predatora, ali to je mislim sastavni dio odrastanja svakog normalnog desetogodišnjeg dječaka), a rock underground (i to više britanski, nego američki) mi je bio bliži od američke pop produkcije. Isto tako nikad nisam sanjao niti da otputujem u Ameriku: državu za čiju posjetu se trebam odreći nekih svojih uvjerenja, ispisati tonu formulara i usput čekati ispred veleposlanstva da se Oni udobrovolje, nisam imao ni volje ni želje da posjetim. (Isto vrijedi i za Australiju i Novi Zeland: iako tamo imam priličan broj rođaka, kao uostalom i svaki pravi Dalmatinac, i iako mi oni svako toliko upućuju svoje pozive da se «spustim» koji misec doli, meni to naprosto ne pada na pamet. Duljina putovanja i novac uopće nije u pitanju, više je to neki princip: ako me država u koju idem zapravo ne želi, a ne želi me čim me tolikom papirologijom na neki način kontrolira i ispituje, ja tamo ne idem.)
Draže mi je zato naše govno nego američka ili bilo čija druga pita. Da se razumimo, ja nikad nisan bio nacionalist i veliki Hrvat, tek sam jedan mali obični Hrvat dalmatinske provenijencije koji bi radije upoznao, recimo, lipote Mljeta kojega, evo ovde s ponistre kad se dignen na prste, priko Pelješca mogu vidit, nego sjaj Times Squarea, radije bi luta unutrašnjošću Istre nego udisa smog na Sunset Aveniji, radije bi gazija po blatu Kopačkoga rita nego po šumama Yellowstonea i radije bi posjetija Veliki Tabor ili Trakošćan (o Kumrovcu i Velikom Trgovišću da i ne govorim) nego rodnu kuću druga Busha u teksaškoj pustinji.
Čast američkoj piti, nju nek idu Amerikanci, ma je meni moje govno nekako draže i bliže.
nesvrstani @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare