nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
utorak, listopad 17, 2006
Na današnji dan prije šesnaest odigrana je prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u kojoj su «kockasti» (nadimak «vatreni» došao je tek šest godina kasnije kao plod promidžbene kampanje najveće hrvatske pivovare) savladali reprezentaciju SAD-a 2:1 golovima Asanovića i Tarzana Cvjetkovića. Želio sam se malo prisjetiti tih dana pa sam zavirio u svoju arhivu novinskih članaka iz toga doba i došao sam do nekih uistinu zanimljivih činjenica.
Za prisjećanje na atmosferu iz tog vremena treba naglasiti da su nepunih dvadesetak dana prije na Poljudu pripadnici Torcide prekinuli utakmicu Hajduka i Partizana, upali u teren i ispod semafora zapalili jugoslavensku zastavu.
Vikend prije povjesne utakmice protiv Amerikanaca na Maksimiru se pred 15 tisuća gledatelja odigrao hrvatski derbi Dinama i Hajduka u kojem su bod, nakon 1:1 u regularnom tijeku utakmice, na jedanaesterce osvojili «modri». Za one mlađe kratko objašnjenje: u to vrijeme nakon što bi utakmica završila neriješeno izvodili su se jedanaesterci i samo pobjednik bi osvajao bod. Ovo je bio izum tadašnjeg predsjednika FSJ-a, pokojnog Slavka Šajbera, koji se ovakvim metodama uzalud borio protiv namještanja utakmica u jugoligi. Strijelci su bili Šuker glavom u 28. minuti nakon centaršuta Bobana za Dinamo, a Štimac je deset minuta kasnije izjednačio također glavom nakon centaršuta Jarnija s lijeve strane. Hajduk je, inače, u tom trenutku zauzimao posljednje mjesto na tablici s tri boda, dok je Dinamo, nakon deset kola bio dvanaesti s osam bodova, deset manje od vodeće Zvezde. Zanimljivo je da se poklopilo da se isto kolo odigra i najveći srpski derbi u kojem je Zvezda na stadionu JNA pred 45 tisuća ljudi, također na penale tukla Partizana. Nakon regularnog dijela i tamo je bilo 1:1.
Za ljubitelje košarke vijest da se istog dana splitski POP 84 na McDonaldsovom turniru u Barceloni hrabro nosio s New York Knicksima izgubivši rezultatom 117:101. Kukoč, Naglić, Savić i ostali čak su i vodili nakon prve četvrtine i ozbiljno namučili Patricka Ewinga, Wilkinsa, Oakleya i društvo.
U srijedu, 17. listopada 1990. odigrana je, dakle, povjesna utakmica Hrvatske u Maksimiru pred 30 tisuća gledalaca. Selektor Dražan Jerković izveo je sljedeći sastav: Ladić (Gabrić), Vulić, Dražić, Ćelić, Kasalo, Peršon (Židan), Šalja, Kranjčar, Cvjetković, Asanović (Mladenović), Mlinarić. Kapetan reprezentacije je bio kasniji izbornik Cico Kranjčar. Od kasnijih Čirinih «vatrenih» ovdje su nastupili samo Ladić i strijelac prvog gola, Asanović kojeg je neposredno prije utakmice na Pleso doveo mlažnjak francuskog Metza, dok je sadašnji trener Hajduka Vulić za ovaj nastup, navodno, riskirao i nastavak karijere u Nantesu, budući ga gazde nisu željeli pustiti na ovu, tada neslužbennu reprezentativnu utakmicu. Zanimljivo je da su za ovu Hrvatsku nastupili i tadašnji članovi Dinama, Slovenac Grega Židan i Albanac Kujtim Šalja. Pa tko onda može danas biti protiv nastupa, recimo, Da Silve? Ako se pitate gdje su u to vrijeme bili kasniji kapetan «vatrenih» Zvone Boban, te Jarni, Bokšić, Prosinečki i Panadić? Pogledajte mali članak u kutu Slobodne Dalmacije: bili su u Simpferpolju, nekoj sovjetskoj pripizdini, gdje su se dvije mlade i perspektivne reprezentacije dviju vrlo neperspektivnih zemalja susrele su se u finalu prvenstva Evrope. SSSR u čijim redovma su nastupili Mostovoj, Končejskis, Dobrovoljski, Kolivanov je pobjedio Jugoslaviju 3:1 i osvojio titulu prvaka, vjerojatno jednu od zadnjih u svojoj povijesti.

Link na sliku članka iz Slobodne Dalmacije
nesvrstani @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare