nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
nedjelja, prosinac 24, 2006
- Jebenti Božić i ko ga je izmislija. – mrmljao je ljutito Šime u svoju sniježno bijelu umjetnu bradu dok su mu se njene sintetičke dlake uvlačile u nosnice i još više ga iritirale. Morao je navući djedamrazovsku kapu i pripadajuće žarko crveno odijelo i izaći na burno prosinačko jutro, te se u svom žalosno-žutom spačeku odvesti do obližnjeg prodajnog centra u kojem je zadnjih pet dana, ne svojom voljom, morao glumiti dobroćudnog finskog djedicu koji djecu u ove blagdanske dane čini sretnom, kad to već nisu u stanju njihovi roditelji.
...
- Ali ja ne volin dicu! – vikao je Šime onog dana kad mu je otac preporučio da se javi barba Anti u «SuperKonzum» gdje bi za sasvim pristojnu lovu par dana glumio «djedicu».
- Kako možeš tako govorit, Šime? Pa ko to ne voli lipu malu dicu? – zgranula se nesretna Šimina majka koja je iz kuhinje slušala dijalog svoje dvojice muškaraca, ne shvaćajući kakvu je to grešku počinila pri odgoju svog 36-godišnjeg nezaposlenog jedinca kada može izreći takvu gnusnu rečenicu.
- A šta majko, triba san reć da ih volin, a? Da volin malu lipu dicu, onda bi bila zadovoljna. Eno ti don Marko, on voli malu dicu, neka on glumi Dida Mraza! Šta ste se mene uvatili koju gospu? – urlao je budući «Konzumov» Santa Claus, dok se njegova pobožna majka križala, sad već totalno uvjerena u neuspješan kršćanski odgoj koji je primjenjivala na Šimi svih ovih više od trideset godina.
...
Ipak je na kraju popustio pred očevim prijetnjama da će izletiti iz kuće ako ne prihvati bar ovaj posao, ali i da bi udovoljio staroj koja ga je ispratila iz kuće tužnog pogleda.
Svejedno je bio ljut na sebe.
- Pizdo jedna, uvik popustiš. Isto ka i onda kad su te natrali da dva miseca na autocesti radiš na kompresoru. – mislio je razočarani Šime dok je kroz predblagdansku gužvu vozio prema «Konzumu».
...
Nije da mu je bio potreban novac. Redovno je Šime dobivao na kladionici i dobro je znao unovčiti svoju zaluđenost sportom, a nadasve nogometom još od malih nogu. Nije to bio velik novac, stotinu, dvije kuna u dva-tri dana, što je Šimi, koji nije imao nekih velikih poroka (ako zanemarimo vikend opijanja i napušavanja s prijateljima) sasvim dobro dolazilo da popuni rupe u budžetu. Osjećao je da od love puno više treba samopoštovanje i respekt. Kako se ova uloga Djeda Mraza u Konzumu uklapala u tu priču, nije baš bio siguran.
Droga Šimi nije bila najomiljenija stvar. Jači ga je adrenalin tukao kad bi Junihno uvalio iz slobodnjaka za Lyonovu pobjedu u devedesetoj minuti protiv Liverpoola za jedan običan dobitak od stotinjak kuna, nego dimljenje kakvog marokanca u subotnjoj noći.
Ovoga puta, u džepu jakne stiskao je mali smotak alu folije koji mu je sinoć u ruku tutnio Ferdo, vlasnik lokalnog kafića kao zahvalu za dva dobra para engleske druge lige koja mu je Šime preporučio za odigrati na tiketu. Lova je bila dobra, a Ferdo je znao zahvaliti vjernom gostu svoje kafane. – Uzmi malo biloga, ovo ti je, onako, od srca! – značajno mu je namignuo Ferdo zvani Fanat špadi, koji je zbog svoje karakteristične duge kose i brkova toliko nalikovao ovoj karti za briškulu da su se i Talijani, koji bi ljeti upali u njegov kafić, vrlo često s njim fotografirali za uspomenu.
...
Šime i nije baš znao što bi s kokom. Čuo je da diže moral do opće euforije, ali je nikad nije imao priliku konzumirati. Nije da nije znao kako se to radi. U Ferdinu kafiću, gdje je bio dio inventara, to je bila česta zanimacija lokalnih mlađih poduzetnika i njihovih ljupkih plavuša. Njemu se sve to mu se činilo kao obično preseravanje i glumatanje, te da pravog užitka tu i nema. Čisto prenemaganje s lovom koju bi on puno bolje uložio. U dva dobra para engleske druge lige.
...
Nasred prostranog predvorja lokalnog prodajnog centra pored velike ukrašene smreke koja je glumila božićnu jelku sjedio je snuždeno Šime pokušavajući glumiti veselog Djeda. Apsurdnost situacije u kojoj se našao nagnala ga je da pomisli i na ušmrkavanje onog bijelog praha iz folije. No, djeca su dolazila i gnijezdila se oko njega dok su ih razdragani roditelji fotografirali novim, tek kupljenim digitalnim aparatima pa Šime nije imao ni minutu vremena za otići na wc za zasluženi, mislio je, trenutak samoće.
- Ho, ho, ho – preglumljeno se smijao Šime poput Djedova Mrazova koje je vidio u mnogim slatkastim američkim božićnim filmovima koje je tako mrzio, a koji su uvijek po pravilu završavali sretnom obiteljskom idilom.
- A šta bi ti mali za Božić? – pitao je malog cvikeraša kojeg su gojazni roditelji ostavili s njim, dok su oni u mesara preko puta tražili svinjske polovice za blagdanski stol.
- Ja bi Plejstejšn tri, dide!
- Bogati, a koji će ti to kurac? Oćeš da još boje očoriš od tih đavlijih igrica, evo ti na ova lizalica i biž ća! – turnio je malome k-plus lizalicu u ruke i nabio ga nogom u guzicu, ali polako i poskrivečki da ga drugi okupljeni roditelji ne vide.
- Dida mraze, ja bi Aj pod nano s osan gigabajta! – šaptala mu je na uho mala sramežljiva crnooka djevojčica.
- Šta, kakvi nano? – tupo je gledao u dva crna oka, nijemo joj u ruke tutne «šećerlemu» i da je samo znao sigurno bi je cinično otpratio nekom rečenicom tipa: «Ja san Djed Mraz, a ne Steve Jobs, mala!»
- A šta bi ti, dušo, za Božić? – pokušavao je, za promjenu, biti ljubazan s malom plavušom koju je dopratila dobrodržeća jednako plava mama, s kojom bi se Šime vrlo rado poigrao ne samo Djeda Mraza, nego i doktora.
- Ja bi Barbi i Kena i robicu i auto za njih i kuću s bazenom! – veselo je cvrkutala mala.
- A bogati di si mene našla? Udaj je za kakvoga tajkuna ili nogometaša, ja ti to neću moć priuštit. – smješkao se Šime više gledajući mamu nego malu.
...
I djeca su se tako redala sasipljući svoje nerealne želje ravno u Šiminu dešperanu glavu. A on im je, uz neumjesne opaske, pružao onaj cici-mici, elanom kakvim bi neki hrvatski politički disident iz sedamdesetih, poput Budiše ili Čička, pružio štafetu drugu Titu na Stadionu JNA. Centar se polako praznio i svi su u ovu Badnju noć žurili kućama. Svi osim onih jadnih slabo plaćenih prodavačica koje su još morale počistiti centar iza svih onih hordi šopingholičnih hodočasnika koje su posljednjih dana prošle kroz ovo moderno konzumentsko svetište. I Šime je jedan od zadnjih napustio Konzum. Pred ulazom, sama, stajala je plaha djevojčica i gledala ga sa strahopoštovanjem. Dok je Šime, u crvenom kostimu nehajno pripaljivao cigaretu, nježno ga je povukla za ruku i prošaputala:
- Djede, djede, bi li ja mogla nešto poželjeti za Božić?
- Reci. – finski hladno odvrati joj «djed».
- Djede, ja bi za Božić poželjela da padne snijeg.
Šime se skameni. Poslije cijelog dana nerazumnih dječjih želja, ova mu je bila šlag na tortu. «Snig na dalmatinskom jugu, i to na Božić. Ajde mala, bogati, nemoj me zajebavat...» I već se spremao da malu otpraši u realnost kakvim žestokim komentarom, kad u dnu džepa, pored posljednje lizalice koju je sebično bio ostavio za sebe, napipa smežuranu foliju s praškom vrijednim par stotina kuna.
- Ajde dobro, ispunit ću ti želju. Evo ti malo kolumbijskoga sniga, mala snježna kraljice... – zagrabi s tri prsta prah, baš onako kako je Stevo Karapanđa solio svoja jela, i nježno ga prospe maloj ispred lica.
A ona je samo zbunjeno gledala kako joj se sitne sniježnobijele pahuljice prosipaju po cipelama.
I dok je odlazio prema svom žalosno-žutom spačeku, čuo je samo kako mala pita roditelje je li Djed Mraz iz Kolumbije. «Jebena sretna obiteljska idila.» mislio je Šime, a jedna pahulja snijega upravo se topila na šoferšajbi ponosa francuske autoindustrije s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
nesvrstani @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare