nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
ponedjeljak, travanj 2, 2007
Zahuktava se opasno. Političari na veliko otvaraju blogove: Jurjević i Lugarićka zadnjih dana, Škare-Ožbolt, Mikšić, Stazić, Lesar nešto prije, Vidović puno prije... Pusićka i još neki su, slično ovima danas, predizborne ad-hoc blogove otvarali prije zadnjih izbora, a danas ih više nema među nama (mislim, blogerima, da me se ne bi krivo shvatilo)...
Sve na blogosferi (a bogami i oko nje) miriše na dugo, toplo političko proljeće, vruće ljeto i paklenski vrelu jesen. Političarskog mlaćenja prazne slame po medijima neće nam manjkati svo ovo vrijeme, pa ne sumnjam da će i njihovi blogovi odigrati značajnu ulogu u plasiranju istih praznih fraza.
I tako dok cijenjeni zastupnici u postovima promoviraju svoje političke programe, mene je to (a i neki komentari na moj prošli post ;)) navelo da razmišljam malo o politici. Pokušam se, naime, sjetiti za koga sam sve glasao u ovih zadnjih petnaestak godina koliko imam ovo civilizacijsko i demokratsko pravo da biram i budem biran (moš' mislit!).
Kad sve skupa zbrojim i oduzmem, moram priznati da sam više puta eskivirao izborne kutije nego što sam u njih ubacivao svoje listiće. A i onda kad bih izašao na biralište češće su moje listiće krasili iz protesta jednopotezno nacrtani golemi muški spolni organi i štatijaznam već kakve druge protestne poruke. Odgojen sam u obitelji u kojoj političari nikad nisu baš visoko kotirali. Otkada pamtim razvoj političke misli u mojoj obitelji, «lupeži», «banda», «paraziti...» samo su neki od ljupkih epiteta kojim smo ih rado oslovljavali u toplini doma svoga. Ništa bolje nisu prolazili ni pripadnici svećenstva i poreznici, no to bi mogle biti teme posebnog posta.
U takvim okolnostima, a i poznavajući političku stvarnost, nije ni čudo da sam oduvijek skeptičan prema političarima i politici. Kada bih, unatoč svemu, u onim rijetkim idealističkim «mladost-ludost» trenucima, ipak zaokružio nekog svog favorita, nedugo nakon izbora i postizbornih kuhinja i kupoprodaja imao bih isti onaj osjećaj kakvog imaju dame iz Gajeve nakon napornog radnog dana. Ili da još bolje ilustriram svoje stanje, citirat ću jednog svog kriegskolegu koji je, na pitanje nekog zapovjednika kako je, odgovorio: «Iman osjećaj ko da me je jebala cila satnija, barba poručniče.»
Jedini jedan put kada sam znao da svoj glas nisam potratio i na koji sam i dan-danas ponosan bio je one 1997. na izborima za predsjednika Republike, kada sam svoj glas dao pokojnom Vladi Gotovcu. Samo nekoliko dana prije izbora njega je u Puli napao i udarcem opasačem ozljedio neki pijani pripadnik Hrvatske vojske, točnije Tuđmanovog Prvog gardijskog zdruga. A u isto vrijeme Franjo je po Hrvatskoj prokazivao i optuživao «mutikaše i smutljivce prodane za Judine škude»...
Izbor je bio jasan. Rukovodeći se onom Smojinom kako uvijek treba biti uz one u koje se puca, a kontra onih koji pucaju, bez puno razmišljanja sam zaokružio Gotovčevo ime. Tada, na izbornom mjestu broj 2, koje se nalazilo na recepciji jednog od mjesnih hotela, znao sam da sam dao glas za jednu normalnu Hrvatsku.
Kako bih volio da mi sad oni političari s blogovima odgovore: Imamo li mi Nju? Ima li Ona nas? Ko Nju ima ako je mi nemamo? I imaju li možda Oni i nas i Nju?
U šaci...
nesvrstani @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare