nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
utorak, listopad 24, 2006
Danas, 25. X., navršava se jedanaest godina od smrti najvećega dalmatinskoga novinara i humoriste, usudija bi se reć i jednoga od najvećih dalmatinskih književnika, kroničara, vječnoga anarhista i protivnika svih režima, velikoga Miljenka Smoje. Šunje je otiša tiho, tog listopada 1995. u jeku predizborne kampanje u kojoj je Tuđman na vitru «Oluje» do nogu porazija slabašnu oporbu. Hrvatska televizija ispratila je čovika čije su serije Malo i Velo misto praznile ulice naših gradova i mista, samo rečenicom na kraju Dnevnika koja je glasila: «U Splitu je umro novinar Miljenko Smoje.»
Hajduk je tog dana igra uzvratnu utakmicu osmine finala Kupa i na penale ispa protiv Marsonije u kojoj su tada blistali Veldin Karić i braća Mujčin. No, taj poraz nije ono po čemu ću pamtit tu utakmicu. Pamtit ću je po onome čega na njoj nije bilo. Splitski klub propustio je bar minutom šutnje prije utakmice odati počast čoviku koji je i sam zaslužan za stvaranje «Hajdučke legende». Smoje je godinama kroz kolumnu Maloga Marinka u Slobodnoj pisao kroniku hajdučkih poraza i pobjeda. Kroz Velo misto, Smoje je učinio da Hajduk postane jedini klub na svitu koji (osim što ima Tijardovićevu operetu «Kraljica lopte») ima i tv seriju u kojoj se povist Splita iz prve polovice 20. stoljeća usko veže uz povist «Majstora s mora». A na kraju su se splitski «bili» pokazali kao samo još jedan mali provincijski klub koji se tim prirepaškim potezom svrstao uz vlast, zaboravivši na svoju puntarsku i buntovničku slavnu prošlost u kojoj je uvik bija «kontra mraku, kontra sili».
A Smoju nijedna vlast nije volila, a nije ni on puno marija za nijednu od njih.
Godinama je Smoje bio omalovažavan i kao novinar i kao književnik. Dok su drugi novinari svoje uspješne karijere gradili kroz izvještavanja sa sjednica komunističkih komiteta, a kasnije sa sjednica središnjih odbora, Smoje je gušta pisat o malome čoviku, njegovin problemima, feštama, zajebancijama i fjabama. I nije puno obadava one koji su ga na tim komitetima i središnjicama prokazivali najprije kao reakcionara kojemu nisu svete tekovine socijalističke revolucije radnoga naroda, a poslije i kao notornoga kriptokomunistu orjunaške provenijencije kojemu nije sveto ništa što je hrvatsko. Smoje je samo pušija duvan, pija svoj žmul vina, smija in se u brk i bada ih kako je samo on to zna.
S pravom je Jesus Quintana napisa da je Smoje bija i bloger prije bloga. Kroz njegove članke (postove?) upoznali smo likove koji su ga okruživali: ribara Šanta, čovika koji je i bez formalnog obrazovanja u sebi skupija svu narodnu mudrost svita, Bekina Kuzmića, najvećega menadžera prije pojave modernih nogometnih robovlasnika, njegovu ženu Njemicu, navodnu plemkinju u čiji se dvorac Bekin ugodno smjestio nakon lutanja svitom, zatim Matu Lončara – Biljaristu, imotskog kockara koji je bio čest Smojin suputnik u putovanjima Evropom, virnoga Smojinoga šofera Feđu Klarića, fotografa Slobodne koji je svojim fantastičnim fotografijama ilustrirao Smojine bezvremenske tekstove. Zatim smo upoznali i Šarka, četveronožnog oportunistu, bračkoga pasa jebača koji mu je bio jedan od zadnjih suputnika i kojem je posvetio «Pasje novelete». I naposljetku, upoznali smo i Nju, Lepu, ženu s kojom je Smoje prošao kroz Scile i Haribde života koji ga zaista nije nimalo mazio, o čemu možete čitati u Smojinoj biografiji iz pera Ivice Ivaniševića.
Da nan je Smoje Meštra i Očalinka, Luiđa i Bepinu, Strikana i Netjaka, Roka Prča i Anđu Vlajinu, Baću i paron Antonja, Pegulu i Servantesa, bija je viran svome Velom Varošu, Matejuški i dalmatinskome ribaru i težaku i kroz svoje tekstove u Slobodnoj, Nedjeljnoj, Vjesniku, te na kraju puta u Feralu, opisa jednu Dalmaciju koja danas ubrzano nestaje. A dio nje nesta je i onoga dana prije jedanaest godina kad je Smoje otiša pod žrnovničku stinu.
nesvrstani @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare