nesvrstani.org

  • Za one koji žele znati više...
Blog
četvrtak, rujan 28, 2006
Vrlo me rastužila vijest koju sam ovih dana pročitao u dnevnim novinama kako se zatvara jedna od posljednjih zagrebačkih klasičnih kino oaza, legendarno kino Europa, starijim generacijama znan kao Balkan. Ovaj prijelaz iz «Balkana» u «Europu», a zatim i raspad «Europe» kao takve, možda bi kojekakve sarkastične «smutljivce i mutikaše» (copyright by stanoviti F.T.) nagnala na zajedljive komentare kako nije u pitanju tek puki simbolizam, već na nekom višem geopolitičkom planu ocrtava i stvarnu sudbinu onoga što danas nazivamo Europom kad se u nju prelije ono što danas još uvijek (ma koliko se neki trudili suprotno) nazivamo Balkanom.
No, vratimo se kinu: u Zagrebu se ovih dana odvija proces definitivnog izumiranja «cinematographis vulgaris» pred naletima Cinestar kino revolucije. O tome je jako lijepo svojedobno pisala kolegica blogerica Nicoll.
Taj proces je u ostatku Hrvatske već završen pred desetak godina, uz tu razliku da ovdje nije bilo udara američkih novokomponiranih dupleksa i multipleksa. Našim kinima su posao oduzeli uglavnom vhs magnetne trake i oni okrugli pleksiji s rupom u sredini na koje se mogu spržiti divx, i u zadnje vrijeme, dvd filmovi.
Ovo je vrlo lako dokazati: otiđite na ovu stranicu i odaberite jedan od ponuđenih gradova u kojem bi željeli pogledati najnoviji hit. Velika je vjerojatnost da će vam se kao odgovor u vašem browseru pojaviti sljedeća poruka: «Za Vaš upit nisu pronađeni podaci!»
Ne mogu za sebe reći da sam veliki ljubitelj odlaska u kino (fali mi komod, fali mi mista za noge, fali mi kauč, očajnički mi fali tipka «pause» kad mi se pripiša) ali gadan je osjećaj kad znaš da nemaš nikakvu mogućnost kad onih par dana u godini poželiš pogledati film pod plavičastom kino svjetlosti. Moj primjer: u radijusu od 160 (slovima: sto šezdeset) kilometara nema niti jedne aktivne kino dvorane.
A nije da nema infrastrukture: u mome mistu postoji sasvim komforna kino dvorana za kojih dvije stotine posjetitelja, s, kažu, odlično očuvanim kino projektorom koji nije vrtio celuloidnu traku već dobrih petnaestak godina. Danas kino služi uglavnom za kazališne predstave putujućih glumačkih trupa ili za zborove građana u ovoj maloj dalmatinskoj turističkoj općini.
A pamtila je ova kino dvorana i slavnije dane: recimo svejugoslavensku premijeru «Oca na službenom putu» samo dan nakon što je ovaj Kusturičin film 1985. godine dobio Zlatnu palmu u Cannesu (o spretnosti mjesnog kino operatera u ovom slučaju ispjevano je nekoliko epskih poema, a kruži i nekoliko neprovjerenih urbano-ruralnih mitova o ovoj epizodi) ili šest-sedam dnevnih predstava u ljetnoj sezoni 1986. za film Top Gun, prvi veliki hit Toma «mladića s cufom» Cruisea ili možda euforiju oko jednog nastavka Policijske akademije kada se u kinu prodavale i karte za stajanje (?!).
Tih godina, pogotovo u ljetnim mjesecima, osobno mi je odlazak u kino predstavljao svakodnevnu večernju zanimaciju. Kako sam svojedobno pedantno vodio dnevnik filmova koje sam pogledao vrlo lako mogu dokazati podatak da mi je ljetni prosjek posjeta kinu bio jedan film u kinu dnevno. Danas bi uz cijenu ulaznice od tridesetak kuna (ako ne i više, kažem odavno nisam bio u kinu) to značilo bar tisuću kuna mjesečno za tu vrstu zabave. Možda se tu i krije razlog izumiranja kina: nekad to definitivno nije bio luksuz. Odumiranjem hrvatskog srednjeg sloja nestala je i ona kritična masa ljudi koja je svoje večernje izlaske temeljila na odlascima u kino i zbog kojih je posao uličnim preprodavačima karata naprosto cvjetao. Odavno su izumrli i oni.
Baš kao i u prirodi: Nestankom bambusa polako nestaju i pande koje se njime hrane.
Makar nisam iz Zagreba, pozivam vas da pokušamo spasiti kino Europu, jer će tako biti nade i za nas ovdje dolje u radijusu 160 kilometara do prvog kina.
http://www.dajmikino.org/
nesvrstani @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare